Pismo dr. Johna Lanea, dopredsjednika FIAMC-a, studentima medicine i mladim liječnicima

Volio bih da se to nije moralo dogoditi u moje vrijeme”, rekao je Frodo. “I ja”, rekao je Gandalf, “kao i svi koji su doživjeli ovakva vremena. Ali o tome ne odlučuju oni. Sve što moramo odlučiti je što ćemo s vremenom koje nam je dano.” - J.R.R. Tolkien, Gospodar prstenova

Dragi kolege,

Pišem vam na zamolbu našeg predsjednika, dr. Bernarda Arsa, da vas u ovim izazovnim vremenima ohrabrim u vašem pozivu. Često se u medicini kaže da stojimo na ramenima divova, muškaraca i žena koji su nam prethodili, i unaprijedili znanost i kliničku medicinsku praksu za dobrobit naših bolesnika i cijeloga društva. Dugujemo veliki dug našim predčasnicima čiji su rad i znanje doveli do ublažavanja mnogih patnji te produžili naš životni vijek do razine koja nam je bila nezamisliva prije svega jednoga stoljeća. Međutim, tijekom istoga razdoblja brze ekspanzije znanstvenog i medicinskog znanja, filozofski temelji znanosti (ili prirodna filozofija kakvu su poznavali naši srednjovjekovni preci) narušeni su do te mjere da se čak i apsolutne fizičke istine (a kamoli moralne istine) poriču, čak i od strane navodno uglednih medicinskih autoriteta. Osnivači Sjedinjenih Američkih Država uzeli su zdravo za gotovo postojanje ovih očitih Istina na kojima su utemeljena naša Bogom dana ljudska prava. U Deklaraciji o neovisnosti te istine izričito se pripisuju “Naravnim zakonima i Bogu prirode”. Kao kultura, danas smo te Istine doveli u pitanje, te na taj način stvorili okruženje u kojem sama medicina i znanost postaju politička vježba, Nietzscheovska volja za moći.

Kako smo došli do ovoga trenutka? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, korisno je razmotriti uspon i pad sveučilišta u Zapadnoj civilizaciji. Ove institucije proizašle su iz katedralnih škola koje su osnovane u drugoj polovici prvog tisućljeća s ciljem edukacije i formacije svećenstva. Ubrzo su počele primati i mlade laike zainteresirane za formalno visoko obrazovanje. Na prijelazu iz prvog u drugo tisućljeće osnovana su papinska sveučilišta u Padovi, Parizu i Oxfordu. U vrijeme reformacije djelovalo je 81 sveučilište s papinskim ili kraljevskim poveljama diljem Zapadne i Istočne Europe. Nastavni plan i program sastojao se od 7 slobodnih umjetnosti (aritmetika, geometrija, astronomija, teorija glazbe, gramatika, logika i retorika) i 3 aristotelovske filozofije ili znanosti (fizika, metafizika i moralna filozofija). Teologija je izrasla iz proučavanja moralne filozofije i nazvana je Kraljicom znanosti, što je za današnje vrijeme poprilično čudan naziv. Ispravno shvaćene, druge umjetnosti i znanosti podučile su nas što možemo učiniti, ali samo nas je teologija učila onome što bismo trebali činiti. Ona nam je omogućila univerzalni princip na kojem je izgrađen sveučilišni sustav. Profesori ove discipline zauzimali su najprestižnije pozicije i često skupljali najveći udio sveučilišnih resursa.

Sve se to promijenilo s eksplozivnim uspjehom eksperimentalnih znanosti počevši od 18. stoljeća u svjetlu Prosvjetiteljstva. Do kasnog 19. stoljeća, fizičke znanosti potisnule su teologiju s mjesta najprestižnije akademske discipline. Znanost danas pokušava potisnuti teologiju kao objedinjujuće načelo sveučilišta, ali naravno nema nikakvu sposobnost da to stvarno i učini. Ne može nam reći što bismo trebali učiniti. Zapravo, često je potaknut onim što se naziva tehnološkim imperativom (ako to možemo, trebali bismo to učiniti). Sveučilište se pretvorilo u raznolikost, konglomerat neovisnih silosa znanja bez kohezivnog ujedinjujućeg principa. Ovaj način razmišljanja stvorio je okruženje u kojem, ako se nešto ne može izmjeriti ili kvantificirati, ono ne postoji. Kao rezultat toga, počeli smo živjeti u svijetu bez Boga.

Kao kršćanski liječnici, kako bismo se trebali odnositi prema tome? Moj savjet je da uvijek imate pred sobom teološki princip Imago Dei (Slike Božje). Svi smo stvoreni na sliku i priliku Božju. Ovo načelo će vas voditi u odlučivanju što biste trebali učiniti i koji će oblik liječenja biti u najboljem interesu vaših bolesnika. Ono utjelovljuje ispravnu kršćansku antropologiju koja može rasvijetliti Božji plan za vaš život i živote vaših bolesnika. Crkva je snažno govorila o tom načelu, osobito u enciklikama Donum Vitae i Dignitas Personae. I sveti Ivan Pavao II, u Fides et Ratio, i Benedikt XVI, u svom Regensburškom obraćanju, rječito su tvrdili da je razumu potrebna vjera, a vjeri razum. Jedno će provjeravati ekscese drugoga i obje discipline će biti bolje za to.

Iz tehničke perspektive, budite najbolji liječnik koji možete biti. Vaša profesionalna stručnost dat će vjerodostojnost vašem kršćanskom svjedočanstvu. Poziv kršćanskog liječnika nećete moći živjeti bez sukoba, s obzirom na neke od najtoksičnijih aspekata naše kulture. Biti će križeva koje će trebati nositi. Često se okrenite sakramentima. Milosti će biti na pretek. Oslonite se na svoje kolege katoličke liječnike za vodstvo i podršku. Pridružite se nacionalnim i međunarodnim katoličkim liječničkim udrugama... i molite neprestano. Oremus ad invicem (Molimo jedni za druge).

U Kristu Vaš,

John I. Lane, dr. med.
Dopredsjednik FIAMC-a
Rochester, MN, SAD

Preveo: doc. dr. sc. prim. Rok Čivljak, dr. med. 
Izvor: fiamc.org

Dragi moji prijatelji i kolege,

Obraćam vam se na poticaj predsjednika našega Društva, doc. dr. sc. Roka Čivljaka, a sa željom da do vas dopru riječi dopredsjednika FIAMC-a (Svjetska federacija katoličkih liječničkih društava).

Zapadni svijet sve se odlučnije i bržim korakom odmiče od vrijednosti koje već skoro dva tisućljeća tvore temelj naše civilizacije. I mi ovdje u Hrvatskoj, nešto polakše, osjećamo kako taj val promjene zapljuskuje naše obale. Strah, razočaranje, nevjerica, nesigurnost, čak i ljutnja, sve su to osjećaji koje taj val donosi u naša srca.

Uz ovo pismo, ja se želim poslužiti još samo riječima iz prve papinske propovijedi sv. Ivana Pavla II- „Ne bojte se!“. Ne bojte se odgovoriti vašem liječnikom pozivu i njegovim izazovima, ne bojte se živjeti svoju vjeru u svijetu i svome pozivu, ne bojte se preuzeti teret vlastite odgovornosti u zaštiti važnih moralnih istina, ne bojte se osude, progona i patnje! „Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti?“ (Matej 5,13)

Još u starom Rimu, bila je poznata mudrost o snopu grančica. Svaka grančica sama slaba je i lako se prelomi, ali više njih povezanih u snop, postaju čvrste, snažne i nesalomljive. Tako smo i mi, liječnici katolici, slabi, maleni, ranjivi i grešni kao pojedinci. Ali zajedno, povezani u udruge, a onda još više i prijateljstva, snažni smo, veliki i djelujemo zajedno. Hrvatsko katoličko liječničko društvo želi omogućiti upravo to. Želi da se ne bojimo tih novih valova, jer želi da smo zajedno.
Okupimo se stoga u krilu našeg Društva, povežimo se na temelju naših profesija i naših vrijednosti i budimo hrabri. Ne bojmo se!

„U svijetu imate muku, ali hrabri budite — ja sam pobijedio svijet!“ (Ivan 16,33)

Ivan Novak, dr. med., predsjednik Sekcije mladih HKLD-a