Ovaj 'hrvatski Gandi', kako ga neki nazivaju, imao je vjeru u mir i zajednički život svih naroda koji žive na prostoru republike Hrvatske. Zalagao se za mirna rješenja i nastojao izbjeći rat i krvoproliće, a kao liječnik liječio je svakoga bez obzira na vjeru i naciju!

Znate li tko je bio najviše rangirani dužnosnik republike Hrvatske koji je poginuo u Domovinskom ratu? Kao što je poznato to nisu bili predsjednici Republike ili Vlade, nije to bio neki saborski zastupnik, nije niti netko od brojnih gradonačelnika ili načelnika općina. Bio je to dr. Ivan Šreter, ravnatelj lipičke bolnice koji je početkom srpske oružane pobune vršio dužnost Predsjednika kriznog štaba za zapadnu Slavoniju.

Biografija

Ivan Šreter je rođen 21. 12. 1951. u Pakracu kao prvo od troje djece Josipa i Danice. Od malih je nogu volio biti u crkvi. Bio je među najmlađim ministrantima a osobito je volio ići u blagoslov kuća sa župnikom Pašićem. Kao dječak je maštao da jednoga dana postane liječnik. Nakon srednje fizioterapeutske škole zaputio se u Zagreb na studij medicine nakon kojega se vratio u rodni kraj gdje mu se ispunila mladenačka želja. Zaposlio se kao liječnik opće prakse u lipičkoj bolnici. Radeći na tom radnom mjestu, sredinom osamdesetih je dospio u medije radi slučaja 'Časnik'. Nekom oficiru JNA je u karton umjesto 'penzionirani oficir' napisao 'umirovljeni časnik'. Kazna za to je bila pedeset dana zatvora ali je kasnije promijenjena u deset koje je Šreter štrajkao glađu. Od brojnih osoba kojima se tada obratio za podršku odgovorio mu je samo kardinal Kuharić koji ga je odgovarao od toga poručivši mu da misli na svoje zdravlje. Nakon izvršenja kazne vraća se na radno mjesto a uskoro postaje i ravnateljem bolnice. Uoči demokratskih promjena učlanjuje se u HDZ a početkom srpske agresije dragovoljno prihvaća biti Predsjednikom kriznog štaba za zapadnu Slavoniju. Njegova nastojanja da mirnim putem dođe do mira sa Srbima koje je nazivao braćom, nisu urodila plodom. Štoviše, četnici su ga 18. 08. 1991. zarobili na barikadama u selu Kukunjevac. Potom je prebačen u jednu kuću u blizini zloglasnog logora Bučje gdje je prema svjedočenju očevica, također sužnja, dr. Vladimira Solara bio neviđeno mučen. Do danas nije poznat dan njegove smrti kao niti mjesto gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci.

Veljko Džakula kaže da ne zna gdje se nalaze posmrtni ostaci dr. Ivana Šretera

2008. g. snimljen je dokumentarni biografski film o dr. Ivanu Šreteru: Časnik – mirotvorac. Među brojnima u filmu je sudjelovao i Veljko Džakula. Tijekom domovinskog rata Džakula je vršio dužnost Predsjednika Vlade SAO Krajine zapadne Slavonije, a potkraj rata bio je zarobljen ali i ubrzo amnestiran. On tvrdi da ne zna gdje se nalaze posmrtni ostaci dr. Ivana Šretera a najčešći komentar pakračana na to je: 'Svi mi znamo tko je on! A on sigurno zna gdje se nalazi tijelo Ivana Šretera.'

Dr. Tomislav Ivančić i don Živko Kustić suglasni: On je kršćanski mučenik i treba ga proglasiti blaženikom!

Prof. Tomislav Ivančić koji je dr. Šreteru bio duhovnik za vrijeme studija misli da je njegova pomirljivost neprijateljima mira bio njegov najveći „grijeh" i da je zato „morao" umrijeti. U spomenutom filmu dr. Ivančić i don Živko Kustić izrekli su istovjetno, tj. da dr. Šreter ima obilježja kršćanskog mučenika i da za njega treba biti pokrenut postupak za proglašenje blaženim. Kada bi se to dogodilo, možemo samo zamisliti kakvo bi to novo svjetlo bacilo na Domovinski rat!

Iako do sada još uvijek nedovoljno poznat široj javnosti, dr. Šreter s vremenom, malo po malo, postaje uzor čovjekoljublja i bogoljublja novije hrvatske povijesti. Hrvatski narod mu se do sada uspio odužiti time što njegovo ime nose trg u Pakracu, odjel pakračke bolnice te Natječaj za najbolju novu hrvatsku riječ. Svake godine na godišnjicu otmice u TV kalendaru o njemu se prikaže kratki prilog a spomenuti film, iako postoji veliki interes javnosti da ga se prikaže, trune u nekoj uredničkoj ladici HTV-a. Hrvatska klasika. Unatoč tome, za očekivati je da njegov svetački lik i žrtva neće izblijedjeti, štoviše, da će ga Hrvati sve više prepoznavati kao uzor koji ima što 'poručiti', ovoj i generacijama koje dolaze. (Dražen Bušić/Dnevno.hr 1, Dnevno.hr 2, foto: Zaklada dr. Ivan Šreter)

Deseta po redu duhovna obnova za članove HKLD-a održana je u Krasnom na Velebitu od 19. do 22. lipnja 2014. Voditelj je bio fra Jozo Zovko OFM.

Susret je započeo večernjom misom u četvrtak 19.lipnja, na svetkovinu Tijelova, koju je predslavio fra Jozo Zovko. Na početku je pozdravio članove HKLD-a i hodočasnike iz Beča koji su se pridružili misnom slavlju. U homiliji je naglasio koliko je važno znati s kim se u misi susrećemo i srcem pristupati živom Bogu, pobožno, s puno ljubavi i poštovanja . Nakon mise bila je procesija oko crkve i blagoslov s Presvetim.

Prvu večer slijedilo je predstavljanje sudionika,koji su došli sa raznih strana Lijepe naše i upoznavanje s rasporedom.

Kroz tri dana zajednički susret započimao je jutarnjom molitvom, razmatranjem otajstava krunice. U petak ujutro fra Jozo je govorio o vjeri.Poručio je da se ne bojimo otvoriti Bogu i dozvoliti mu da nas povede. Poslužio se modelom ljudske šake u kojoj je bio kip malog djeteta da nam predoči koliko smo dragocijeni i vrijedni u Božjim očima i da se ne bojimo, jer je s nama Bog. Zatim je zamolio sudionike da napišu pismo zahvale Ocu.

Razmišljajući o vjeri fra Jozo se poslužio odlomkom o oluji iz Markovog evanđelja / Mk,4.35-41/. Vjera je dar, jedan od tri i po tisuće darova /vid, sluh.../ , koji se trebaju aktivirati. Samo život može proizvesti živa, pa tako i samo živa vjera može roditi živu vjeru. Ona već postoji mi je probuđujemo uz pomoć roditelja. Poput antena koje hvataju radio valove, naše antene trebaju biti usmjerena na Isusa i pronaći kako najbolje možemo čuti Boga. Važno je voditi brigu o odgoju, a tu je jako važna uloga roditelja. Povjerenje djece raste kad su roditelji autentični, istiniti i ispravni svjedoci. Vjera raste zajedno s ljubavlju. Majka začinje, rađa i ne prestaje voliti i misliti na svoje dijete. Ako ga majkai zaboravi, Bog neće. Kad izgubimo vjeru, sve smo izgubili. Vjera nije privatna stvar. Drugi trebaju nas. Vjera može biti i zakočena i neishranjena. Vjeru treba hraniti, da bi ona živjela.. Da bi bila djelotvorn, potrebno se nasloniti na Boga i moliti ga da nam umnoži vjeru.

U podne smo molili krunicu boženskog milosrđa i Anđeo gospodnji.

Nakon popodnebvnog odmora fra Jozo je analizirao nekoliko slika iz Biblije / Pohod Marije Elizabeti /, da predoči koliko je važno znati čuti.

Predavač jae poručio da je nesreća modernog čovjeka što ne zna čuti i što nema vremena. Kazao je da učimo slušati drugoga, da bi čuli Boga. Ljudi koji mole uvijek imaju vremena, oni čuju. Bog govori kroz druge. Marija je znala slušati, naučimo to od nje.

U petak navečer fra Jozo je predslavio misu u koncelebraciji sa don Nikolom Komušancem, dugogodišnjim župnikom u Krasnom. Potaknuo je na razmišljanje što je to misa i koji su temeljni elementi Euharistije. S oltara primamo najveće plodove, kazao je fra Jozo . Danas je u obiteljima mnogo poganskih hramova, srušenih brakova, sve se proglašava legalnim. Euharistija je snaga koju nam daje Bog. Temeljna materija Kruh i Vino govore puno. Vino je iz mnogo trsova, kruh je nastao iz mnoštva klasova. Kod oltara pozvani smo odreći se sebeljublja i grijeha da možemo postati jedno s Isusom. Euharistija je srce Crkve. Svećenik je čudo Božje, dar koji ne možemo dokućiti. Njegove ispružene ruke primaju Duha Svetaoga, dijele sakramente, krštenje, pričest, krizmu...Euharistija nam trajno govori tko smo mi. Nastojmo postati žrtva ugodna Gospodinu. Samo On koji je naše ime upisao u dlan , može otvoriti naše oči.

Nakon večere fra Jozo je govorio o tome kako nitko nije stvoren bez dara ljubavi, vjere, nade i kako je potrebno razviti te darove. Zatim su sudionici iznosili što su naučili ovoga dana i pročitali svoja pisma zahvale Ocu , koja su odisala ljubavlju, iskrenošću, vjerom i zahvalnošću.

U subotu ujutro fra Jozo je naglasio važnosti Molitve. Poslužio se prispodobom o neplodnoj smokvi i zamolbi da je se ne posjeće. Vinogradu je potrebna posebna njega. Čovjek koji moli i zna biti na koljenima , zauzet će se i za svoj narod. Mi trebamo molitelje više nego ekonomiste i političare. Vjera koja nam je predana, traži ozbiljnost i odgovornost. Vjera nije znati. Vjerujem jer ne znam i ne mogu znati.. Molitva nije zato što ne znam što ću. već zaštita od hladnoće srca . Čovjek koji moli drži kormilo. Postoje oni koji mole za one koji nikad ne mole. Važno je zanati da je čovjek biće koje moli – homo orans. Potrebno je razvijati dar molitve da bi bili zdravi. Kad čovjek moli, ljudska duša diše. Molitva me čisti, umiva, to je higijena duše ranjene grijehom. Čovjek bez molitve, stablo je bez plodova, ptica bez krila. Kad ne moli čovjek je mrtav. Obitelj prenosi ljubav, molitvom veže djecu. Važno je da se stalno moli. Molitva se ne ponavlja, ona je poput novog cvijeta na stablu. Nova molitva je nova snaga, novi plod, novi blagoslov. Ni pluća ne ponavljaju disanje. Molitva mijenja stanje duše i čini čudesa. Svećenik koji moli ne gubi vrijeme. Ne postavljaj Bogu uvjete već sa više žara moli, porućio je fra Jozo. Bog okreće na dobro onima koji vole, koji mole. Molitva se hrani Božjom blizinom. Molitva je svojstvo mudrih ljudi. Društvu najviše doprinose oni koji mole. Molitva krunice bila je neizostavna molitva svetog pape Ivana Pavla II. Moramo naučiti moliti da bi znali što Bog od nas traži. Onaj koji dobro moli, zna živjeti i dobro živi. Svaki čovjek napravi korak od Boga kada kaže da nema vremena za molitvu.

Obitelj treba zajedno moliti, molitva nas sjedinjuje kao obitelj.Ona je korijen našeg bića. Moramo vratiti i vrijeme i ljubav prema njoj.. Naša je snaga u sklopljenim rukama i na koljenima. Najsnažniji je čovjek koji moli. Važno je obnoviti obiteljsku molitvu, poručio je fra Jozo. U obitelji je važno staviti Bibliju na vidno mjesto i svakodnevno čitati živu Božju Riječ. To je hrana našoj vjeri i našoj molitvi.

U subotu poslije podne fra Jozo je, osvrnuvši se na tekst Mk,8,29 „A vi, što vi kažete, tko sam ja?" postavio pitanje Tko je za mene Isus i Tko je Isus u mojoj Crkvi?

Govorio je o važnosti čitanja Božje Riječi. Živa Riječ čini čovjeka živim, ona je uvijek nova, božanska. Nema srca koje Bog ne može taknuti. Tko u srcu sačuva Riječ, živjet će. Bog hoće da tabernakul Riječi bude srce. Riječju Božjom hranimo molitvu i vjeru. Što je Bog objavio baština je kulture i čovječanstva.

U subotu navečer fra Jozo je slavio misu u koncelebraciji s don Nikolom. U homiliji je govorio o temi dana – molitvi, koja se treba hraniti Božjom Riječi i o novoj obitelji – Crkvi u kojoj braća i sestre postajemo po Božjoj Riječi koju čuvamo u srcu.

Za večerom smo imali malu svećanost, proslavili smo rođendan dr Marije Žagar organizatorice naših duhovnih obnova u Krasnom, kojoj je za tu prigodu domaćin, don Nikole poklonio Bibliju sa potpisima sudionika i zahvalu za trud koji je sve ove godine ulagala, da bi ostvarili ove susrete. Domaćini su napravili tortu, a sudionici predvođeni dr Dubravkom Lipovac zapjevali zdravicu i čestitali slavljenici.

U susretu nakon večere fra Jozo se osvrnuo na važnost odgoja, koji treba uzeti u svoje ruke. Tijelo se hrani i ima svoje zakonitosti, tako i duša. Dok se moli, ima se i obitelj. U obitelji je poželjno imati Bbliju, obiteljsku krunicu, obiteljsku svijeću, blagoslovljenu vodu, Gospinu sliku... Susret je završio iznošenjem utisaka sudionika .

U nedjelju ujutro fra Jozo je sudionicima podijelio krunice i blagoslovio ih sa željom da se moli. Držati krunicu i moliti je kao kad dijete dodiruje Majčin plašt. Osvrnuvši se na prispodobi o gorušičinu zrnu Mk 4,30-32, kazao je da ćemo moliti Gospodina da ovi dani koje smo proveli u ljubavi i prijateljstvu budu poput zrna koje nosi sjeme da uzraste. To je sjeme molitva, vjera, ljubav za bližnje i euharistija.

Uputio je sudionike na važnost svakodnevne molitve, slavljenja euharistije, čitanja Biblije, posta i ispovijedi, otajstva izmirenja i opraštanja grijeha. Slaveći misu u homiliji je rekao da smo Gospodinu dragocijeni i da smo upisani u njegov dlan. Poručio je da ne zaboravimo ono što smo čuli ovih dana, jer sve je ništa, ako Isus i njegova Riječ i krunica ne pođu s nama. Zamolio je Gospu da pođe s nama u naše klinika, ordinacije, radna mjesta, naše obitelji, da čuva naše obitelji, našu domovinu i da nam bude zaštitnica i Majka. Nakon ručka sudionici su zahvalili voditelju fra Jozi, organizatorici dr Mariji i domaćinu don Nikoli uz želju da se slijedeće godine ponovo nađu u Krasnom na Duhovnoj obnovi HKLD-a.

Danijela De Micheli Vitturi