OBILJEŽEN SVJETSKI DAN BOLESNIKA

U utorak 11. veljače 2020. na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u organizaciji Hrvatskog katoličkog sveučilišta, Hrvatskog katoličkog društva medicinskih sestara i tehničara, Ogranak Zagreb, Hrvatske udruge medicinskih sestara, Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, Podružnica „Branimir Richter“ Zagreb i Kluba studenata sestrinstva Hrvatskog katoličkog sveučilišta Nutrix obilježen je Svjetski dan bolesnika

Program obilježavanja započeo je svetom misom u Sveučilišnoj kapeli koju je predvodio pročelnik Odjela za komunikologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Jerko Valković u koncelebraciji s doc. dr. sc. Krunoslavom Novakom, O. Ilijom Grgićem – poglavarom Misionara Krvi Kristove – duhovnik HKDMST, Fra. Miljenkom Vrabecom, duhovnikom Zagrebačke podružnice HKDMST, Fra. Draženkom Tomićem, duhovnikom HKLD, podružnica Branimir Richter, Zagreb.

Svetu misu uljepšao je svojim pjevanjem, pjevački zbor studenata Odjela za sestrinstvo Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Pročelnik Valković u svojoj homiliji dotakao se i poruke Svetoga Oca Franje povodom 28. Svjetskog dana bolesnika.

Poruka Svetoga Oca Franje za 28. Svjetski dan bolesnika dostupna je na linku.

Podsjetimo, Svjetski dan bolesnika obilježava se svake godine 11. veljače diljem svijeta, a utemeljio ga je Papa Ivan Pavao II. 1992. godine kako bi skrenuo pozornost na bolesnike i njihove probleme. Obilježavanjem Dana bolesnika podiže se svijest šire javnosti o potrebama bolesnika te težnja za stvaranjem bolje zdravstvene i društvene zaštite koja će svakom oboljelom omogućiti dostupnu i kvalitetnu zdravstvenu skrb. tekst: unicath.hr

Prenosimo propovijed prof. dr. sc. Jerka Valkovića, pročelnika Odjela za komunikologiju HKS-a, na proslavi Dana bolesnika

Utorak 11. veljače 2020., Hrvatsko katoličko sveučilište

Mk 7, 1-13

Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.

Evanđelist Matej prikazuje Isusa u trenutcima dubokog razočaranja. Ovom evanđeoskom tekstu prethode dva kratka izvještaja koja nas uvode u Isusovo nutarnje raspoloženje. Isus je žalostan jer je dočuo da je Herod dao uhititi i zatvoriti Ivana Krstitelja. Još jedan prorok čije djelovanje, riječi i život ostaju neshvaćeni. Zatim se Isus u tekstu koji prethodi ovom Evanđelju obrušio na gradove u koljima su se dogodila čudesa, ali njihovi stanovnici nisu prepoznali milosni trenutak: Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili. 22Ali kažem vam: Tiru i Sidonu bit će na Dan sudnji lakše negoli vama.

Možemo pretpostaviti s kolikom zanesenošću Isus progovara riječi koje smo čuli na početku Evanđelja – Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. I tada slijede Isusove riječi koje nas mogu pomalo i iznenaditi zbog silne važnosti i pozornosti koje posvećuje upravo malenima.

Kada bi Isus danas prošao ulicama našega grada, zastao na našim trgovima, prelistao novine i pogledao različite medije, a osobito kada bi svratio u ustanove koje su mnogima od vas radna mjesta – bolnice, ambulante, domovi – pretpostavljam da bi izrekao ove riječi odnosno uputio poziv koji donosi Evanđelist Matej: »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti« (Mt 11, 28). Kakve su i kolike „izmorenosti“ i „opterećenosti“ koje proživljavaju ljudi našega vremena? I nije riječ samo o bolestima, jer uza sav teret koji bolest znači za samoga bolesnika i njegovu obitelj, valja svakako spomenuti i  duhovnu klimu koja je prožeta raširenim nepovjerenjem, nesigurnošću, pa čak i strahom. Ovih mi je dana došla u ruke knjiga jednog poznatog talijanskog psihijatra – a objavljena je sada, u siječnju ove godine – u kojoj kao jedan od najvećih izazova i problema našega čovjeka vidi u raznoraznim strahovima, a ukazuje na njegovu potrebu za sigurnošću. Zato i ne čudi da je svoje djelo naslovio: Homo incertus! Zar o takvom duhovnom ambijentu na svoj način ne svjedoče brojna osiguravajuća društva/institucije koje žele odgovoriti izazovima potencijalnih opasnosti i ugroza.

Međutim, Božja riječ koju smo čuli želi našu pozornost usmjeriti ne prvenstveno na teškoće našega vremena već na nešto drugo. „Izmorenima i opterećenima“ Isus ne govori o strategijama, ne nameće zakone, već upućuje jednostavan i konkretan poziv – dođite k meni! Nije teško iza toga poziva prepoznati Boga čiji pogled vidi čovjeka, prodire duboko u njegovu nutrinu. Zapravo, susrećemo Boga koji čovjeka prihvaća u njegovoj ugroženosti i poziva ga da mu se približi kako bi iskusio nježnost i kako bi doživio mir. Isusovo je obećanje jasno: Ja ću vas odmoriti.

Osluškujući večeras ovaj Isusov poziv, rađa se i pitanje: što to Bog nudi čovjeku? Na što ga poziva? Ono na što Bog čovjeka poziva i što mu nudi jest blizina. Iako bi nekako po našoj ljudskoj logici čovjek trebao biti onaj koji će prvi tražiti mogućnost, prostore susreta i zajedništva s Bogom, ipak je Bog prvi koji kreće u potragu za čovjekom. Pa čak i onda kada čovjek počini grijeh, kada mu okrene leđa i bježi od Njega. Prisjetimo se da je jedan od prvih poziva koji Bog upućuje čovjeku – a nalazimo ga na prvim stranicama Biblije – poziv: Adame gdje si? Čovječe, gdje si? I čitavu povijest spasenja možemo promatrati pod vidom Božjeg traganja za čovjekom. O tome govore i prekrasne novozavjetne prispodobe – spomenimo samo prispodobu o (Izgubljena ovca, izgubljeni sin …).

Na što ga poziva?

U središtu iskustva susreta Boga i čovjeka jest milosrđe. U milosrđu se objedinjuju s jedne strane transcendentno odnosno božansko i s druge strane naše ljudsko. U milosrđu se Bog posebno čovjeku otkriva. Papa Franjo će reći da je milosrđe drugo ime za Boga. Upravo u milosrđu na konkretan, gotovo opipljiv, način možemo doživjeti Božju blizinu, doživjeti da Bog prema nama ljudima nije ravnodušan.

Isusova ponuda milosrđa upućena je svima. Dođite k meni svi vi koji ste opterećeni! Poziv je upućen svima, ali iz Evanđelja vidimo da su na tu ponudu uvijek bili posebno osjetljivi oni koji u svojem životu dotiču granice – vlastite moći i nemoći, oni koji su svjesni da svojim snagama ne mogu dosegnuti spasenje, oslobođenje. To su osobe koje se ne zatvaraju u prostore vlastite samodostatnosti i zato su spremne primiti dar milosrđa. Upravo u tom kontekstu, koliko god to izgledalo neobično, i sama bolest koja mnoge suočava s raznim pitanjima i vlastitim granicama, može postati posebna milosna prigoda koja čovjeka usmjerava i osposobljava za otvorenost Bogu. Bolest nerijetko kao da produbi svakog čovjeka. Usmjerava ga prema onome što je središnje. Kao da bolest čovjeka otvara za neke druge stvarnosti. Imajući to pred očima, papa Franjo u ovogodišnjoj poruci za Dan bolesnika kaže: „Draga braćo i sestre koji ste bolesni, vaša vas bolest na poseban način svrstava među one koji su, “izmoreni i opterećeni”, privlači Isusov pogled i srce. Odatle dopire svjetlo koje će rasvijetliti trenutke tame, odatle dolazi nada koja će ublažiti nevolju koja vas je snašla. On vas poziva da dođete k Njemu: »Dođite«. U Njemu ćete naći snagu da se nosite s brigama i pitanjima koje vas salijeću u toj “mračnoj noći” tijela i duše“.

To mjesto susreta, gdje će današnji čovjek moći osjetiti blizinu Božju trebala bi biti Crkva: ona bi trebala postati, nastavlja Papa, sve više “gostinjac” dobrog Samarijanca, to jest kuća u kojoj će se moći susresti osobe izliječene Božjim milosrđem, koje će znati pomoći nositi križ i promatrati vlastito trpljenje i patnju kroz novu prizmu.

Moramo priznati da poziv koji pred nas stavlja Papa i nije baš tako lako ostvariti – pomoći osobama da nose svoj križ i da u novom svjetlu postaju sposobni promatrati vlastito trpljenje i dati mu smisao. Taj zahtjev stavlja u pitanje ne samo našu profesionalnu/stručnu osposobljenost, već i ono što je za vjernike od posebne važnosti – propitkuje moj vlastiti način doživljavanja Božjega milosrđa. Biti milosrdan – biti pronositelj Božjega milosrđa – može onaj tko je sam u svojem životu doživio i prepoznao da je od Boga primio oproštenje i mir, da je doživio ljubav koja mu je darovana i da je osjetio Njegovu blizinu.

A to možemo ostvarivati učeći se prepoznavati trenutke i životne situacije za koje mogu reći – da, Bog mi je bio blizu, On me čuvao, on je – kako kaže psalmist – krijepio život moj. I tako primljeno milosrđe potiče da tu istu ljubav širim i darujem drugima.

Draga braćo i sestre!

Okupljeni ovdje kao zajednica vjernika koja slavi euharistiju želim posebno istaknuti ovo slavlje kao povlašteni trenutak Božje blizine nama ljudima. Upravo u sakramentima, posebno u euharistiji, ostvaruje se Božja želja, Božja žudnja i obećanje prisutnosti i blizine čovjeku – bit ću s vama do svršetka svijeta. Da Bog nije želio biti čovjeku blizu kroz čitavu ljudsku povijest zar bi nam ostavio sakramente? Zato je svaka misa ulazak Božjega u našu ljudsku stvarnost i isto tako uzdizanje naše stvarnosti, naše ljudskosti u božansko. To je događaj koji preobražava i to je mir koji Krist daruje.

Euharistija, istaknuo je jučer kardinal Bozanić citirajući Stepinčevu propovijed, veže čovjeka s Bogom, i zbog toga nužno uspostavlja mir i sreću u ljudskom srcu, a prema tome donosi sreću i blaženstvo cijelom ljudskom društvu

Odgovorimo i danas na poziv i ponudu koju čujemo: »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti!«.

 

Moožete pogledati 60 fotografija OVDJE!