Razmatranje o moralnosti upotrebe cjepiva koja su dobivena korištenjem stanica pobačenih ljudskih embrija
Papinska akademije za život
PONTIFICA ACADEMIA PRO VITA
Predsjednik
Mons. E. Sgreccia
Problem obuhvaća proizvodnju, distribuciju i korištenje nekih cjepiva čija je proizvodnja povezana s pobačajem. To se odnosi na cjepiva koja sadrže žive viruse koja su proizvedena korištenjem ljudskih staničnih linija fetalnog porijekla, a te su stanice dobivene iz pobačenih ljudskih fetusa. Najpoznatije, a možda i najvažnije zbog njegove široke upotrebe i korištenja gotovo na svjetskom nivou jest cjepivo protiv rubeole (rubele, crljenice)
Rubeola i cjepivo protiv nje
Rubeola je virusna bolest koju uzrokuje Toga virus iz roda Rubravirusa, a karakterizira ga makulopapularni osip. To je česta zarazna dječja bolest koja nema kliničkih manifestacija u dva od tri slučaja, samoograničavajuća je i obično benigna. Bez obzira na to, virus rubeole je jedan od najinfektivnihih patoloških agensa za embrije i fetuse. Kada se žena u trudnoći zarazi ovim virusom, naročito tijekom prvog trimestra, vrlo je visok rizik infekcije ploda (oko 95%). Virus se umnaža u placenti i inficira fetus uzrokujući mnogobrojna oštećenja koja se zajedno nazivaju kongenitalni sindrom rubeole (rubeolarna embriopatija). Na primjer, velika epidemija rubeole koja je zahvatila jako veliki dio Sjedinjenih Američkih Država tijekom 1964. uzrokovala je 20.000 slučajeva kongenitalnog sindroma rubeole, uzrokujući 11.250 pobačaja (spontanih ili induciranih), 2.100 slučajeva smrti u neonatalnoj dobi, 11.600 slučajeva gluhoće, 3.580 slučajeva sljepoće i 1.800 slučajeva mentalne retardacije. Ta je epidemija potaknula razvoj i dolazak na tržište cjepiva protiv rubeole i učinkovitu profilaksu protiv te infekcije.
Ozbiljnost kongenitalne rubeole i hendikepi koje ona uzrokuju opravdavaju sistematsko cijepljenje protiv te bolesti. Međutim, vrlo je teško, gotovo nemoguće da trudnica izbjegne infekciju čak i kada je osobi s kojom je bila u kontaktu postavljena dijagnoza prvi dan pojavljivanja osipa. Zbog toga se pokušava spriječiti transmisija smanjujući rezervoar zaraze među djecom koja nisu bila cijepljena tako da se cijepi svu djecu (univerzalno cijepljenje). Univerzalnim cijepljenjem postiglo se znatno smanjenje incidencije kongenitalne rubeole tako da je opća incidencija smanjena na manje od pet slučajeva na 100.000 živorođenih. Na žalost, taj napredak nije trajan. U Sjedinjenim Američkim državama, na primjer, nakon znatno smanjenja broja novih slučajeva kongenitalne rubeole na svega nekoliko slučajeva godišnje, to jest na 0.1 na 100.000 živorođenih, novi epidemijski val godine 1991. podignuo je incidenciju na 0.8/100.000. Takav je porast slučajeva rubeole viđen opet 1997. i 2000. godine. Takav periodični porast rubeole očito je posljedica kruženja virusa među odraslim mladim ljudima, a to je posljedica njihove nedovoljne procijepljenosti. Zbog postojanja značajnog udjela prijemčivih osoba koje su izvor povremenih epidemija u opasnosti su žene fertilne dobi koje nisu bile cijepljene. Stoga se smatra da je smanjenje kongenitalne rubeole prioritet javnog zdravstva.
Cjepiva koje se proizvode upotrebom ljudskih staničnih linija dobivenih iz pobačenih fetusa
Za sada postoje dvije diploidne ljudske stanične linije koje su u početku dobivene od pobačenih fetusa (godine 1964. i 1970.) koje se upotrebljavaju za pripravljanje cjepiva s oslabljenim virusom: prva je WI-38 (Winstar Institute 38) s ljudskim diploidnim fibroblastima iz pluća ženskog fetusa koji je pobačen jer je obitelj mislila da ima previše djece. Tu staničnu liniju pripravio je i razvio Leonard Hayflick 1964. godine i nosi ATCC broj CCL-75. WI-38 je korištena za vakcinu RA 27/3 protiv rubeole. Druga ljudska stanična linija je MRC-5 (Medical Research Council 5) (ATCC broj CCL-171), iz ljudskih fibroblasta pluća iz fetusa od 14 tjedana kojeg je pobacila 27-godišnja žena u Ujedinjenom Kraljevstvu zbog „psihijatrijskih razloga“. MRC-5 je pripravio i razvio J.P. Jacobs godine 1966. Druge linije ljudskih stanica razvijene su za farmaceutsku industriju, no ne upotrebljavaju se u proizvodnji cjepiva koja se danas koriste.
Cjepiva danas u upotrebi inkriminirana da su proizvedena korištenjem ljudskih linija iz pobačenih fetusa, to jest WI-38 i MRC-5 su:
- A) Živa cjepiva protiv rubeole
- monovalentno cjepivo protiv rubeole Meruvax®!! (Merck) (SAD), Rudivax® (Sanofi Pasteur, Francuska) o Ervevax® (RA 27/3) (GlaxoSmithKline, Belgija);
- kombinirano cjepivo MR protiv rubeole i ospica, komercijalno ime M-R-VAX® (Merck, SAD) i Rudi-Rouvax® (AVP, Francuska);
- kombinirano cjepivo protiv rubeole i mumsa s trgovačkim imenom Biavax!! (Merck, SAD);
- kombinirano cjepivo MMR (measles – ospice, mums, rubeola) na tržištu je pod imenom M-M-R® II (Merck, SAD), R.O.R.®, Trimovax® (Sanofi Pasteur, Francuska) i Priorix® (GlaxoSMithKleine, Ujedinjeno Kraljevstvo).
- B) Druga cjepiva proizvedena korištenjem ljudskih staničnih linija iz pobačenih fetusa:
- dva cjepiva protiv hepatitisa A, jedno proizvodi Merck (VAQTA), a drugo GlaxoSmithKline (HAVRIX) i to korištenjem stanične linije MRC-5;
- cjepivo protiv varičele (vodenih kozica), Varivax® koje proizvodi Merck korištenjem staničnih linija WI-38 i MRC-5;
- cjepivo protiv poliomijelitisa (dječje paralize) s inaktiviranim polio virusom Poliovax® (Aventis-Pasteur, Francuska) uz upotrebu MRC-5;
- cjepivo protiv rabiesa (bjesnoće), Imovax® koje proizvodi Aventis Pasteur a dobiva se korištenjem inficiranih ljudskih diploidnih stanica, linija MRC-5;
- cjepivo protiv varičele (vodenih kozica), AC AM 100, koje proizvodi Acambis korištenjem MRC-5, a koje se još ispituje.
Postavljanje etičkog problema koji se odnosi na ta cjepiva
Što se tiče prevenicje virusnih bolesti kao što su to rubeola, mums, ospice, vodene kozice i hepatitis A, jasno je da je proizvodnja učinkovitog cjepiva kao što su to nabrojena kao i njihova upotreba i to sve do eradikacije tih bolesti obaveznim cijepljenjem cijele rizične populacije, bez sumnje „prekretnica“ u stoljetnoj borbi protiv tih zaraznih bolesti.
Pa ipak, budući da su ta cjepiva dobivena korištenjem virusa iz tkiva uzetih iz fetusa koji su bili zaraženi i pobačeni, a virusi su kasnije oslabljeni i uzgojeni na staničnim linijama koje su također dobivene nakon pobačaja, one ne prestaju postavljati etičke probleme. Potreba da se artikuliraju moralni stavovi o tom problemu proizlazi uglavnom iz povezanosti spomenutih cjepiva i pobačaja iz kojih je uzet biološki materija potreban za njihovu proizvodnju.
Ako netko odbacuje svaki oblik namjernog pobačaja ljudskog fetusa, neće li takva osoba proturječiti samoj sebi ako dopusti upotrebu tih cjepiva koja sadrže žive oslabljene viruse za cijepljenje svoje djece? Neće li to biti prava (i nedopuštena) suradnja sa zlom, pa čak i ako je to zlo učinjeno prije 40 godina?
Prije negoli nastavimo razmatrati taj specijalni slučaj, moramo se kratko prisjetiti principa klasične moralne doktrine glede suradnje sa zlom, a to je problem koji se pojavljuje svaki put kada moralna osoba primijeti povezanost svojih djela s moralno zlim djelom koje je počinio netko drugi.
Princip dopuštene suradnje u zlu
Prvo treba napraviti osnovnu razliku između formalne i materijalne suradnje. Formalna suradnja je ona kada moralna osoba surađuje u nemoralnom djelovanju druge osobe, dijeleći s njom zle namjere. S druge strane kada moralna osoba surađuje u nemoralnom djelovanju druge osobe bez zlih namjera, to je materijalna suradnja.
Materijalna suradnja se dalje može podijeliti na kategorije i to izravnu i neizravnu, prema tome je li suradnja u izvršenju samog grješnog djela ili osoba djeluje ispunjavajući uvjete – ili osiguravajući instrumente ili proizvode – koji omogućuju počinjenje nemoralnog djela. Nadalje se razlikuju neposredna od posredne suradnje, s obzirom na „udaljenosti“ (što može biti vremenska udaljenost ili materijalna povezanost) između djela u kojemu sudjeluju i grješnog čina koji je počinio netko drugi. Izravna materijalna suradnja je uvijek neposredna, dok neizravna materijalna suradnja može biti neposredna ili posredna.
Formalna suradnja nikada nije dopuštena jer se sastoji od izravnog i namjernog sudjelovanja u grješnom djelovanju druge osobe. Materijalna suradnja može nekada biti dopuštena (ovisno o tome postoje li uvjeti za „dvostruki učinak“ ili „indirektnu namjeru“), ali kada se materijalna izravna suradnja odnosi na težak napad na ljudski život, uvijek se smatra nedopuštenom zbog velike vrijednosti predmeta o kojem se radi.
Daljnje razlikovanje, prema klasičnoj moralci, je na aktivnu (ili pozitivnu) suradnju u zlu od pasivne (ili negativne) suradnje u zlu, s time da je prva od njih čin suradnje u grješnom činu koju je učinio netko drugi dok je druga propust prijavljivanja ili sprječavanja grješnog čina koji je počinila druga osoba iako je postojala moralna obveza da se to učini. Pasivna suradnja može također biti formalna ili materijalna, izravna ili neizravna, neposredna ili posredna. Očito je da se svaki oblik formalne pasivne suradnje treba smatrati nedopuštenom, ali i materijalnu pasivnu suradnju treba izbjegavati iako mnogi autori smatraju da nema stroga obaveze da se izbjegava u slučaju kada bi to bilo jako teško.
Primjena tog principa na cjepiva koja su proizvedena korištenjem namjerno pobačenih embrija ili fetusa
U ovom slučaju o kojem raspravljamo, postoje tri kategorije ljudi koje sudjeluju u zlom činu koje su drugi učinili, a to je namjerni pobačaj: a) oni koji proizvode cjepivo korištenjem ljudske stanične linije dobivene iz namjernog pobačaja; b) oni koji trguju takvim cjepivom; c) oni koji ih upotrebljavaju iz zdravstvenih razloga.
Prvo, treba smatrati moralno nedopuštenim svaki oblik formalne suradnje (sudjelovanje sa zlom namjerom) u činu onih koji su napravili pobačaj što je omogućilo uzimanje fetalnih tkiva potrebnih za proizvodnju cjepiva. Stoga, tkogod – bez obzira na to kojoj kategoriji pripada – bi surađivao na neki način, od toga da ima zajedničku nakanu, pa sve do izvođenja pobačaja kako bi se proizvodila cjepiva, sudjelovao bi u istom moralnom zlu kao i osoba koja ga je napravila. Takvo sudjelovanje bi se ostvarilo jednako i u slučaju kada bi se netko, dijeleći istu abortivnu nakanu, ogradio da ne prijavi ili da je ne onemogući, imajući dužnost to učiniti, takvu nedopuštenu radnju (pasivna formalna suradnja).
U slučaju da nema takvog formalnog sudjelovanja u nemoralnoj namjeri osobe koja je napravila pobačaj, svaki oblik suradnje bio bi materijalan, sa sljedećim pojedinostima.
Što se tiče proizvodnje, distribucije i trgovanja cjepivima koja su nastala korištenjem biološkog materijala povezanog sa stanicama namjerno pobačenih fetusa, takav proces se karakterizira po tom principu kao moralno neprihvatljiv jer bi mogao potaknuti povećanje drugih namjernih pobačaja u svrhu proizvodnje takvih cjepiva. Ipak, mora se priznati da u lancu proizvodnja-distribucija-trgovanje različite osobe koje surađuju mogu imati različitu moralnu odgovornost.
Treba razmotriti i drugi vid, a to je oblik pasivne materijalne suradnje koji bi se ostvario sa strane proizvođača takvih cjepiva ako ne bi objavili ili javno odbacili početni nemoralni čin (namjerni pobačaj) i ako se ne bi posvetili pronalasku alternativnih načina, kod kojih nema moralnog zla, u proizvodnji cjepiva za iste zaraze. Takva pasivna materijalna suradnja, ako do nje dođe, također je nedopuštena.
A što se tiče onih koji trebaju koristiti takvo cjepivo iz zdravstvenih razloga, treba naglasiti da, osim u slučaju bilo kojeg oblika formalne suradnje, općenito liječnici ili roditelji koji pribjegavaju takvim cjepivima za zaštitu svoje djece, bez obzira što znaju njihovo podrijetlo (namjerni pobačaj) imaju samo jako udaljenu posrednu materijalnu suradnju, te tako i vrlo blagu, s obzirom na počinjenje pobačaja i posrednu materijalnu suradnju s obzirom na trgovanja stanicama dobivenih pobačajem, a neposrednu što se tiče kupovanja cjepiva dobivenog na taj način. Sudjelovanje je daleko intenzivnije/veće od strane vlasti i nacionalnih zdravstvenih sustava koji prihvaćaju korištenje takvih cjepiva.
Ipak se u toj situaciji najistaknutiji je vid pasivne suradnje. Vjernici i građani s izgrađenom savjesti (očevi obitelji, liječnici, itd.) trebaju se suprotstaviti, pozivajući se čak i na priziv savjesti, sve češćim napadima na život i „kulturi smrti“ koja ih podupire. S tog stajališta je upotreba cjepiva čija je proizvodnja povezna s pobačajem sačinjava u najmanju ruku materijalnu pasivnu posrednu, udaljenu suradnju u pobačaju i materijalnu, pasivnu, neposrednu suradnju s obzirom na trgovanje tim cjepivima. Osim toga, na kulturnom nivou upotreba takvih cjepiva pridonosi stvaranju općeg društvenog pristajanja uz djelovanje farmaceutske industrije koja ih pripravlja na nemoralan način.
Stoga je dužnost liječnika i očeva obitelji da potraže alternativna cjepiva (ako postoje) i naprave pritisak na zdravstvene vlasti kako bi nabavile druga cjepiva kod kojih nema moralnih dvojbi. Trebaju pribjeći, ako je to potrebno, prizivu savjesti što se tiče upotrebe cjepiva koja se proizvode korištenjem staničnih linija dobivenih iz pobačenih ljudskih fetusa. Osim toga trebaju se na svaki način suprotstaviti (pišući, kroz različite udruge, sredstva javnog priopćavanja, itd.) cjepivima koja nisu moralno prihvatljiva ako nemaju alternative stvarajući pritisak da se proizvedu moralno prihvatljiva cjepiva koja nisu povezana s pobačajem ljudskog fetusa i da traže strogu zakonsku kontrolu farmaceutske industrije.
Što se tiče bolesti protiv kojih nema cjepiva koja su etički prihvatljiva, dužnost je odustati od njihove upotrebe ako to ne bi bio značajan rizik za djecu, a indirektno i cijelu populaciju. Ipak ako su izloženi značajnoj opasnosti, moralno problematična cjepiva mogu se privremeno upotrebljavati. Moralni razlog za to jest da ne postoji obaveza izbjegavanja pasivne materijalne suradnje ako ona uzrokuje ozbiljne posljedice. Štoviše, mi smatramo da u takvom slučaju vrijedi proporcionalni razlog kako bi se prihvatila upotreba tih cjepiva kada postoji opasnost širenja patološkog agensa ako se djeca ne bi cijepila. To je posebno važno u slučaju ospica.
U svakom slučaju ostaje moralna obaveza nastavka borbe korištenjem svih zakonskih sredstava kako bi otežao život farmaceutskim industrijama koje djeluju beskrupulozno i neetički. Ipak, teret te važne bitke ne smije pasti na nevinu djecu i pogoršati zdravstveno stanje populacije – a naročito ne trudnica.
Ukratko, potvrđuje se da:
- postoji velika odgovornost da se upotrebljavaju alternativna cjepiva i da se upotrijebi pravo na priziv savjesti za cjepiva koja su moralno upitna;
- što se tiče cjepiva koja nemaju alternative, naglašavamo da se treba zahtijevati da se proizvedu druga cjepiva, kao i da je zakonito koristiti ova prva ako je to potrebno kako bi se izbjegao ozbiljan rizik ne samo za vlastitu djecu, nego što je još specifičnije za zdravstveno stanje cijele populacije, naročito za trudnice;
- zakonitost upotrebe ovih cjepiva ne treba krivo tumačiti kao potvrdu zakonitosti njihove proizvodnje, stavljanja na tržište i upotrebe, nego treba shvatiti kao pasivnu materijalnu suradnju, i, u najblažem i najudaljenijem smislu, također aktivnu, moralno opravdanu kao posljednja mogućnost (extrema ratio) u smislu dužnosti da se providi za dobrobit vlastite djece i osoba koji dolaze s njima u dodir (trudnice);
- takva se suradnja događa u kontekstu moralne prisile na savjest roditelja koji moraju izabrati djelovati protiv vlastite savjesti ili staviti u opasnost zdravlje svoje djece i cijele populacije. To je nepravedan izbor između alternativa koji treba biti uklonjen što je moguće prije.
U Vatikanu 9. lipnja 2005.
Prevela: dr. sc. Maja Peraica, dr. med.
Teološka dorada: prof. dr. sc. don Ivan Bodrožić, duhovnik HKLD-a